05/09/2020
Da li ste znali?
Kafa, kava ili kahva - kako vam drago, važno je da dobro miriše i da nije tanka.
Za pripremu kahve za kuhanje (u narodu se govorilo i u mnogim mjestima se i danas koristi taj izraz – ispeći kahvu) bili su zaduženi tahmiščije, zanatlije koji su pržili kahvu i potom je tucali u posebnim stupama koje su bile poznate pod imenom dibek. Kako je zabilježio Hamdija Kreševljaković, turska država je imala monopol nad upravljanjem tržištem kahve. Da bi imala punu kontrolu davala je određenu vrstu koncesije, odnosno pravo na prženje i tucanje kahve, a ta zakupnina zvala se tahmis. Prva kahvedžinica u Bosni otvorena je u Sarajevu 1592. godine. Kada su kahvedžinice počele uspješno raditi po Bosni su se počele graditi i mejhane (kafane u današnjem smislu), a zanat vođenja mejhane zvao se mejhandžijski zanat. U mejhanama se točilo vino, jer je u prvim stoljećima turske okupacije Bosne još uvijek bilo jako vinogradarstvo. Širenje islama je iz decenije u deceniju smanjivalo površine pod lozom, a sve češće se umjesto loze sadilo kontinentalno voće. Tako se i u mejhanama sve češće točila rakija umjesto vina.
Kahva se za kućne potrebe mljela u kahvenim mlinovima koji su se izrađivali od mesinga. Najbolji mlinovi za kahvu izrađivani su u Gornjem Vakufu, a austrijski putopisac Heinrih Renner boraveći 1897. u ovom gradu zabilježio da je Gornji Vakuf “sjedište umjetničke kućneindustrije, gdje se izrađuju najbolji turski kahveni mlinovi koji su bogato i sa ukusom ukrašeniarabeskama. Takvi mlinovi se više nigdje ne mogu pronaći... U čast vakufskih majstora priča se, da oni utvrđuju fiksne cijene i radije sa robom idu svojim putem, nego da je prodajubudzašto“.
U Gornji Vakuf je zanat izrade kahvenih mlinova donijet iz Soluna početkom XIX stoljeća. Kreševljaković je zabilježio predaju da je jedan Vakufljanin, koji je bio prognan u Solun, naučio ovaj zanat i donio ga u svoj grad, a onda se on brzo proširio. Majstori su znali sedmično napraviti i do stotinu mlinova, a potražnja je skočila nakon 1868. godine i ukidanja tahmisa. Mlinovi su obično bili u obliku valjka, sa umjetničkom izradom na mesingu, a mehanizam za mljevenje pravljen jeod kovanog željeza. Jedino je vakufska porodica Ridžal proizvodila šestougaone mlinove, izrađujući na njima majstorske ornamente. Pored porodice Ridžal, bila je poznata i porodica Gorušanović. Mlinove koje su oni pravili trebalo se samo povremeno naoštriti, a mogli su trajati i po nekoliko decenija. Kahveni mlinovi izrađeni u Vakufu bili su nadaleko poznati kao skopaljski mlinovi. Najbolje mlinove u Sarajevu, potkraj turske vladavine, proizvodila je porodica Andrić.