14/08/2026
Nedavno mi je iz Sarajeva stigla jedna poruka. Ona koja te na trenutak vrati unazad, tamo gdje još mirišu poznate avlije, gdje kaldrma pamti korake i gdje je ostao komadić tebe koji nikada nije naučio otići.
Jedno udruženje željelo je Simply Bosnian kreacije za delegaciju koja im dolazi u posjetu. Poruka je počela riječima:
„Oduševljeni smo… samo nam recite možete li napraviti nešto i za muškarce?“
Nisam imala. Ali sam napravila.
A šta je nastalo, vidjet ćete uskoro.
Moja prva korporativna narudžba iz Bosne. I baš iz Sarajeva.
Možda zato ima neku posebnu težinu u srcu. Jer Simply Bosnian je nastao daleko od kuće, od svega onoga što sam jednom pokušala spakovati u kofere, a nije moglo stati. Od čežnje za poznatim, od šara koje sam gledala kao dijete, od uspomena koje s godinama ne blijede nego nekako postaju sve glasnije.
Nastao je iz želje da svojoj djeci ostavim niti do kućnog praga, da jednog dana, ma gdje ih život odnio, znaju odakle su krenuli.
I onda, godinama kasnije, negdje u Sarajevu jedna grupa ljudi zastane pred Simply Bosnian maramama, prepozna u njima nešto svoje i poželi da upravo njima nekome pokloni komadić Bosne.
A onda saznam da udruženje svojim radom promoviše zaštitu žena od nasilja.
Žena sam. Majka sam. I neke boli srce primi drugačije iako ih nije živjelo. Jer iza svake takve priče je nečija kćerka, majka, sestra. Neka žena koja je možda predugo skupljala svoje krhotine u tišini, pokušavajući da niko ne čuje kako joj duša puca.
Zato mi ovo nije samo narudžba.
Dok sam slagala marame, činilo mi se kao da ne pakujem tkaninu, nego godine čežnje, nekoliko uspomena i onu nevidljivu nit koju sam davno ponijela sa sobom.
I sada se ta nit vraća.
Preko svih godina, puteva i daljina.
Tamo gdje je nekada počela.
U Sarajevo. Kući.
Jer duša uvijek pamti gdje joj je kućni prag.
Bože, hvala Ti!
